(...) ništa se neće izmijeniti, kiša će padati cijelu noć, vezani pas će zavijati cijelu noć, tuga će u njoj cviljeti cijelu noć, a možda i neće, neka ih sve đavo nosi koliko ih ima, niko i ništa ne vrijedi jedne jedine njene suze, leći će i zaspati, kao dijete, kao brav, kao njen muž, ni o čemu misliti neće, ni za čim neće žaliti, jer ne vrijedi, nema koristi, a da ima, isplakala bi bunar suza, nije ni znala koliko ih ima u njoj.

(Magla i mjesečina)