Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto. Ostavljao je da o svemu presudi ljubav. Ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovo batinama ili grdnjom. Najteža njegova kazna, za teži nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ (a sve je doznavao od nene) bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja.

(Sjećanja)

Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

(Derviš i smrt)

Doskora je ta ljubav bila radost i potreba oboma, tražili su se i nalazili kao dvije polovine, postajući cjelina koja može samo tako živjeti, razdvajanje bi bilo oštećenje i tuga. Toliko je bilo prirodne radosti u njihovoj ljubavi, da nije ni bio svjestan svoje sreće: postojala je, oduvijek, čini mu se, i nikad nije ni pomislio da bi moglo biti nekako drukčije.

(Krug)