"Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama."

(Tišine)

"Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi."

(Derviš i smrt)

San je ono što se želi, a život je buđenje.

"Nesreće su nas izdijelile, živimo svako za sebe. Zid naših nevolja je između nas. I sjećanje na ono što je bilo, i što bi moglo da bude da nije ovako bilo, jer, začudo, najviše mislimo o prošlosti. Samo kad naiđe bol ne mislimo ni na šta, nesrećni smo i ogorčeni, i znamo samo za taj trenutak muke. Svako otpati svoje sam."

(Tišine)

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Ne plači i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.

Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?*

(Derviš i smrt)

Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?

Tvrđava

Čitao sam mnogo, oduvijek, od najranijeg djetinjstva, divne maštovite, humane Andersenove bajke, Zmaj-Jovine srdačne i jednostavne pjesme, uzbudljive romane Karla Maja, prekrasne, tople pripovijetke Laze Lazarevića, potresne romane Čarlsa Dikensa; sve što je odgovaralo djetinjem i mladićkom uzrastu. To je bila neutoljiva glad; često me je zora zaticala s knjigom.

(Sjećanja)

Otkrio sam je kao čudo, zaprepastio se i ostao u nedoumici: držao sam je u zagrljaju, a ne znam da li me je zapamtila, da li me je primijetila čak? A možda je to samo ženski hir, način da je natjeram da je razrješavam i nije pogriješila ako je to htjela.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od raspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom kršu.

Ja ne čekam sreću,- rekao je smiješeći se.
Zaista?
Zaista. Imam je.
U čemu je?
U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.

Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može.. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha.
Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za
jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

(...) ništa se neće izmijeniti, kiša će padati cijelu noć, vezani pas će zavijati cijelu noć, tuga će u njoj cviljeti cijelu noć, a možda i neće, neka ih sve đavo nosi koliko ih ima, niko i ništa ne vrijedi jedne jedine njene suze, leći će i zaspati, kao dijete, kao brav, kao njen muž, ni o čemu misliti neće, ni za čim neće žaliti, jer ne vrijedi, nema koristi, a da ima, isplakala bi bunar suza, nije ni znala koliko ih ima u njoj.

(Magla i mjesečina)

"Svi kažu da ljubav boli, što je pogrešno.
Samoća boli. Odbijanje boli. Gubitak nekoga boli. Želja boli.
Sve zbunjuju te male stvari sa ljubavlju, ali u stvarnosti, ljubav je jedina stvar u svijetu koja odbija sve zlo i koja te uvijek iznova učini da se osjećaš dobro."

"Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje."
(Djevojka crvene kose)

"Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije..." (Ostrvo)

"Samo da ostane sam, bez obaveza, bez okova, bez prikovanosti za ovu stijenu što ga pritiskuje. On nije maslina što se cijelog života ne makne s mjesta na koje je sudbinom određena, već čovjek koji nigdje ne smije da pusti korijenje."

"Moje sjećanje počinje trenutkom kada sam se probudio u potpunom mraku s rukom na tudjoj ruci. Osjećam da je mekana, ženska. Ne smijem da se pomaknem, a znam da je i ona budna, ili se tek probudila.Čitavu vječnost traje, a moja se ruka ne odvaja od tople mišice, niti se mišica izmiče. Uzbudjuje me meka put i nemirno bilo. A ruke miruju zaprepaštene, ne usudjuju se ni da se rastave, ni da se traže. Našle su se i ćute. Udišem jak miris sijena , i miris kose sličan sijenu, čujem kako noć huči, i njen dah čujem, i nerazumljiv šapat jedva glasniji od daha, ne znam da vrijeme prolazi, da noć što nas je spojila prolazi , a kad se neka ruka pomakla osamostaljena, ne slušajući strah, prenio se u mene njen nezadržljiv drhtaj, postao naš jedini život, odvojio nas iz te noći, potirući i nas, i obzir, opreznost, ustručavanje, razum, i ostavio samo dvije vrele želje, lude od sreće što su se našle u toj mračnoj noći."

(Tišine)

"A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica jenestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijeniloga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nijenarocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me tolikoiznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kaoda je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivsi se preda mnom, otkrivsi se prvi putpred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan sto sam makar na nesto u drugomcovjeku naisao prvi put, i samo radi mene.

(Tvrdjava)

"Zaslužila je bolju sreću, ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj što ima, sve što je sanjala da će imati, ljubav, nježnost, sigurnost, štit. To mi je pomoć, ti njeni djevojački snovi, još me sniva željenog. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku pređu, tanju od paučine, i kad čovjek iz snova postane
ono što sam ja ove noći, jadan i unižen? Svi ljudski snovi tako počinju i tako propadaju. Zastaće, preneražena. Više nema ništa, čak ni varke."

(Tvrđava)

"Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio - gubitak je lakše podnijeti nego kajanje... Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovek pravedan i da se ne truje ružnim mislima"

(Ostrvo)

"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove."

(Derviš i smrt)

A meni se čini da je strah najveća sramota ovoga svijeta.Čovjek je opkoljen strahom kao plamenom,potopljen njime, kao vodom.Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek i on nije ono što bi htio biti već ono što mora da bude.Umiljava se sudbini, moli za sutrašnji dan, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i pristajanja.

Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu, pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi.

"Primam ono što jeste, čulima, ne dublje, kao boju, miris, šum, srećan što mogu da gledam i slušam, nizašto, oslobođen obaveze da mislim oprezom. Navikavam čula da žive slobodno, bez prezanja. Ne dublje, čulima, ne drukčije, velika je prednost ne praviti kombinacije, ne strahom koga više nisam svjestan, ali koji je sigurno postao moj skriveni orijentir, tajna libela negdje je u meni, uvijek živa, ne drukčije, ne smislom ispod viđenja. Ne bojim se tog potkožnog smisla, samo mi ne treba, još, dovoljne su i vode koje se vide, zašto tragati za ponornicama? Ne osjećam potrebu za mučenjem, oslobodiću ga se ako naiđe i sjenka njegova, svoje gubitke pretvoriću u svetotajne žrtve i, s vremena na vrijeme, okadiću ih tamjanom tihog sjećanja, ne dublje, ne teže, mogle bi da postanu nepodnošljiv bol."

(Tišine)

"Hiljadu se puta pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna."

(Derviš i smrt)

Sve neobično, sve kako ne treba. Ali nisam ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Uzalud, čovjek je nepopravljiv, i najčešće laže sâm sebi, i ne znajući to.

Izgleda da ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim. Ne znam kako to postižu, a volio bih da saznam

— Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želiš dobro?
— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.
— Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

(Tvrđava)

Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe

Dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin

Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...

"Uvijek sam znao da ću je pronaći kad se vratim, ne da obnovim ljubav, već da obnovim nježnost. I ona je bila lasica, Kola Brenjon, vitka i gipka, lijepa i mila, i šta sve ne bi mogli reći o djevojci koju smo voljeli, znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša."

"Zatvaram oči, i vidim: sipi snijeg. Prezdravljam, još s tragovima vatre u žilama, nesigurna vida i nejasne misli, blažen zbog ugodne toplote što se širi iz stare tučane peći, vatra pucketa, svježa, u sobi lebdi zdrav trpki miris anduza, vratio sam se iz strašne tame, živ, snijeg pada, majka sjedi pored prozora, nagnuta nad radom. Vidim njeno mršavo lice, treperavo od sjenki pahuljica što promiču ne žureći. Bdi danima tako, nepomična. Čuva me, nadnesena nada mnom. Neću da se pokrenem, neću da se oglasim ni osmijehom, neka traje ova sreća: majčino drago lice i snijeg što sipi preko njega. Sreća, i osjećanje sigurnosti, beskrajno."

(Tišine)

Kosa mu je od zlata, i glas mu je od mekih šapata, i lice mu je čisto i mršavo, i oči drsko djetinje, i više nije važno šta je pričao ni šta mu se događalo, već što se ona otima iz sebe i potire godine i život za koji je mislila da ga je prihvatila kao svoj jedini, i sa strahom diže brane koje je s mukom podigla u sebi, sa strahom, da bujica ne odnese sve što je građeno, a opet sa slašću, da se oživi trenutak prošlasti. Svejedno šta će poslije biti, jer neće 'biti ništa, avaj, ništa biti neće, sve će ostati kako jest, ali je bar otvorila prozor u ono što je bilo. I sluša samo njegov glas, tih je i muški nježan, strast drhti u njemu sakrivena, otvara je svu do korijena, ne može više da se sakupi i vrati, vraćanje bi bila muka gora od smrti, on ne priča ono što ostali čuju već ono što ona zna, i samo je to lijepo, i samo je to važno, ni za što ga više ne bi dala, ni s čim ga sad ne bi zamijenila, i sve ih ona izdvaja i briše, samo on je s njom, i samo njoj govori."

Magla i Mjesečina

Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim kako bi lijepo bilo ne misliti, mislim kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci, ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam sa njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom, i za odvajanjem tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama.

( Tišine )

Od one noći kada joj je dodirnuo uplakane oči, kad je ušao sa slabim svjetlom žiška i dugo stajao nad njom, otad je sve počelo. Ili je tek tada opazio a počelo je Bog zna otkad. Baš ništa čovjek o čovjeku ne zna.

( Magla i mjesečina)

"Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, ni dovoljno pametni da to ne pokušavaju, i stiču iskustva uviđajući da je svijet tajanstvo. Naročito ako ga vidimo kao pojedinačna kretanja, kao neponovljive posebnosti, što on i jeste za sve nas koji mu ne određujemo formule, i tad je bogatstvo i nedokučivost. Bogatstvo, jer se razliva u bezbroj tokova, zato i neuhvatljiv. Otud i nemogućnost prisnosti, jer sve teče svojim pravcem, i ostaje posebnost i kad ga sila spaja. Kao kap vode u rijeci. Težnja da izmijenimo zakon ostavlja nam glavobolju."

(Tišine)

"Najviše volim njenu vedrinu.
Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.
Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.
Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.
Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka."

(Tišine)

"Hiljadu se puta pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna."

"Lebdimo nad odsjajem vode...Ona se smije, varnice sunca i rosa rijeke su joj u očima....i samo nas dvoje gorimo u tom požaru. Uzmi nas, rijeko, upij nas sunce. Sve je čekalo ovaj užareni čas koji nema prošlosti ni budućnosti, koji priznaje samo sebe, i sve je u njemu mogućno...Mogao sam da je poljubim u usta, mogao sam da je obljubim ispod kormila ili razapetu na pramcu, mogao sam da bacim brod u vazduh. Sve sam mogao u tom kratkom času ludosti, samo nisam mogao da ga zadržim."~

ˇ"Tišine"

"Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta."

"Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ, zlo i dobro su rod rodjeni i često idu podruku, kazna i krivica su moć i nemoć, život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, ne zato što su gluplji ili pametniji, već što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođeš pod žrvanj. Ako nećeš da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja."

(Tvrđava)

"Čovjek želi moć. Zato što živi, što se kreće, što se sudara sa ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku."

(Tvrđava)

"Nasmijala se. Smijeh joj je neprijatan, gorak i taman. U tom smijehu je iskustvo koje se nije željelo. Mnoga znanja o životu i malo očekivanja.
Lila - mrtvi nišan našeg ranijeg života. Jedini živi svjedok, a neće, ne može to da bude. Iznevjerila je i sebe i mene. Ne može da bude utočište ni zaklon ni veza, sve se prekinulo, ne postoji. Nije ona kriva. Krivice nema, postoji prekid, postoji nenastavljanje, postoji smrt. I život iznad toga, i poslije toga.
Zbogom, lasice, Glupo je dozivati uspomene. Tebe više nema, a ovu ženu ne poznajem. Ni ti mene, sigurno, više ne poznaješ."

(Tišine)

"Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti."

(Tvrđava)

Neću se predati!
Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta, ako ne učinim što čovjek mora da čini.
A Bog neka odluči.

(Derviš i smrt)

"... život sve izmiri i izravna, i zlo i dobro, i poštenje i nepoštenje, pa se ne zna šta je šta, a ostaje samo sjećanje na ono što je bilo, i opet sve počinje iznova."

(Tišine)

"...da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek. Djeca.
Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučijim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo."

"Svi tako misle: greška. A greške nema, postoji samo ono što ne znamo."

(Derviš i smrt)

"Zar ne vidiš koliko mi je važno da me obeštetiš? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje."

(Tišine)

"Kakav sam, dobar ili rđav, površan ili mučan, šta su mi ljudi i život, čemu težim, šta očekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim običan, zašto sam onda drukčiji?
Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?
Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima."

(Tvrđava)

"...svako treba da se drži svoje staze, da ne skreće na tuđu. Ne znam, doduše, koja je staza moja, ali znam koja nije."

"Muškarci su djeca, čak i kad ostare. Žene su razboritije, znaju tačno šta je dobro za porodicu, nikad ne prenagle, triput razmisle, naročito ako imaju djecu. Jer samo žena zna s kakvom ih je mukom nosila, i uzdizala, muškarci misle da je to ženama zabava, i rijetko kad pomognu, često i odmognu, ali ne zato što su zli već što nisu pametni."

(Tvrđava)

"Gdje je istina?
Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa."

(Ostrvo)

"Teško je vjerovati, ali je istina, bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista srca."

(Derviš i smrt)

"Bio sam u rodnom gradu, dosad nisam smio da pomislim, sad više nije bilo nerazumnog straha, postojala je samo nerazumna želja da vidim kuću iz koje su otišli, jer im grobove nikad neću pronaći. Stajala je usamljena, pogružena uspomenom; nije posječena jabuka pod kojom je otac gajio pčele, njih nema; pratim nevidljive tragove posvuda, pod snijegom, isprepleli su se, neuništivi. Stojim nepomičan, dugo. Sa prozora gledaju uplašene oči nepoznate žene i dvojice dječačića, začuđeni su što se neki mršavi vojnik ukopao u snijegu vrta i bulji u zemlju i drveće. A on vidi na prozoru dva nekadašnja dječaka, sad traži onog drugog, uzalud..." (Tišine)

"Ne varam se, u ovoj djevojci ima sigurnosti i lojalnosti, ona sve shvaća suviše konačno, suviše ozbiljno, želi da neopozivo obaveže i sebe i drugoga, i to mi smeta, ali, začudo, uliva i poštovanje. I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi i bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi bilo tako. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog." (Tišine)

— Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?
— Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?
— Lukavstvo je nepošteno.
— Nije uvek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću.
— Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želiš dobro?
— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.
— Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

(Tvrđava)

"Pokušaj, zamisli da ti je lijepo, i da sam ti potreban. Ako se dovoljno uživiš, biće gotovo istina. Meni je već lijepo, potrebnija si mi od vazduha, večeras, uvijek, napolju je ledeno, ničeg nema. Zagrli me jače, priveži me uza se i za ovo mjesto."

(Tišine)

"Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj."

(Derviš i smrt)

"To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji."

(Tvrđava)

- Zastani na nečemu, za milog Boga, odredi se, pronađi oslonac. U svemu si nesiguran.
- Imaš pravo, u mnogo čemu sam nesiguran. Je li to zlo?
- Nije ni dobro.
- Znači, nije dobro, a nije ni zlo. A biti siguran, to je dobro. A može li biti i zlo?
- Ne razumijem.
- Postoji li nešto u što si potpuno siguran?
- Siguran sa da ima Boga.
- A vidiš, i oni koji ne vjeruju u Boga, takođe su sigurni. A bilo bi možda dobro da nisu tako sigurni.
- Da, i šta onda?
- Ništa.
Ali sam se već pokajao što sa upitao, ne primjetivši zamku podmuklo mudre logike. Kako je to pametna i opasna misao! A naveo me na nju igrajući se.
(Derviš i smrt)

"I podignem je, kao dijete, pažljivo je okujem objema rukama, osjećam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. Najljepša žena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u životu, zar je teško živjeti, s njom."

(Tvrđava)