"Bio sam u rodnom gradu, dosad nisam smio da pomislim, sad više nije bilo nerazumnog straha, postojala je samo nerazumna želja da vidim kuću iz koje su otišli, jer im grobove nikad neću pronaći. Stajala je usamljena, pogružena uspomenom; nije posječena jabuka pod kojom je otac gajio pčele, njih nema; pratim nevidljive tragove posvuda, pod snijegom, isprepleli su se, neuništivi. Stojim nepomičan, dugo. Sa prozora gledaju uplašene oči nepoznate žene i dvojice dječačića, začuđeni su što se neki mršavi vojnik ukopao u snijegu vrta i bulji u zemlju i drveće. A on vidi na prozoru dva nekadašnja dječaka, sad traži onog drugog, uzalud..." (Tišine)