Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto. Ostavljao je da o svemu presudi ljubav. Ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovo batinama ili grdnjom. Najteža njegova kazna, za teži nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ (a sve je doznavao od nene) bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja.

(Sjećanja)

Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

(Derviš i smrt)

Doskora je ta ljubav bila radost i potreba oboma, tražili su se i nalazili kao dvije polovine, postajući cjelina koja može samo tako živjeti, razdvajanje bi bilo oštećenje i tuga. Toliko je bilo prirodne radosti u njihovoj ljubavi, da nije ni bio svjestan svoje sreće: postojala je, oduvijek, čini mu se, i nikad nije ni pomislio da bi moglo biti nekako drukčije.

(Krug)

"Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama."

(Tišine)

"Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi."

(Derviš i smrt)

San je ono što se želi, a život je buđenje.

"Nesreće su nas izdijelile, živimo svako za sebe. Zid naših nevolja je između nas. I sjećanje na ono što je bilo, i što bi moglo da bude da nije ovako bilo, jer, začudo, najviše mislimo o prošlosti. Samo kad naiđe bol ne mislimo ni na šta, nesrećni smo i ogorčeni, i znamo samo za taj trenutak muke. Svako otpati svoje sam."

(Tišine)

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Ne plači i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.

Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?*

(Derviš i smrt)

Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?

Tvrđava

Čitao sam mnogo, oduvijek, od najranijeg djetinjstva, divne maštovite, humane Andersenove bajke, Zmaj-Jovine srdačne i jednostavne pjesme, uzbudljive romane Karla Maja, prekrasne, tople pripovijetke Laze Lazarevića, potresne romane Čarlsa Dikensa; sve što je odgovaralo djetinjem i mladićkom uzrastu. To je bila neutoljiva glad; često me je zora zaticala s knjigom.

(Sjećanja)

Otkrio sam je kao čudo, zaprepastio se i ostao u nedoumici: držao sam je u zagrljaju, a ne znam da li me je zapamtila, da li me je primijetila čak? A možda je to samo ženski hir, način da je natjeram da je razrješavam i nije pogriješila ako je to htjela.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od raspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom kršu.

Ja ne čekam sreću,- rekao je smiješeći se.
Zaista?
Zaista. Imam je.
U čemu je?
U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.

Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može.. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha.
Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za
jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

(...) ništa se neće izmijeniti, kiša će padati cijelu noć, vezani pas će zavijati cijelu noć, tuga će u njoj cviljeti cijelu noć, a možda i neće, neka ih sve đavo nosi koliko ih ima, niko i ništa ne vrijedi jedne jedine njene suze, leći će i zaspati, kao dijete, kao brav, kao njen muž, ni o čemu misliti neće, ni za čim neće žaliti, jer ne vrijedi, nema koristi, a da ima, isplakala bi bunar suza, nije ni znala koliko ih ima u njoj.

(Magla i mjesečina)

"Svi kažu da ljubav boli, što je pogrešno.
Samoća boli. Odbijanje boli. Gubitak nekoga boli. Želja boli.
Sve zbunjuju te male stvari sa ljubavlju, ali u stvarnosti, ljubav je jedina stvar u svijetu koja odbija sve zlo i koja te uvijek iznova učini da se osjećaš dobro."