Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

(Derviš i smrt)

Doskora je ta ljubav bila radost i potreba oboma, tražili su se i nalazili kao dvije polovine, postajući cjelina koja može samo tako živjeti, razdvajanje bi bilo oštećenje i tuga. Toliko je bilo prirodne radosti u njihovoj ljubavi, da nije ni bio svjestan svoje sreće: postojala je, oduvijek, čini mu se, i nikad nije ni pomislio da bi moglo biti nekako drukčije.

(Krug)

"Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama."

(Tišine)

"Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi."

(Derviš i smrt)

San je ono što se želi, a život je buđenje.

"Nesreće su nas izdijelile, živimo svako za sebe. Zid naših nevolja je između nas. I sjećanje na ono što je bilo, i što bi moglo da bude da nije ovako bilo, jer, začudo, najviše mislimo o prošlosti. Samo kad naiđe bol ne mislimo ni na šta, nesrećni smo i ogorčeni, i znamo samo za taj trenutak muke. Svako otpati svoje sam."

(Tišine)

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Ne plači i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.

Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?*

(Derviš i smrt)