"Svi kažu da ljubav boli, što je pogrešno.
Samoća boli. Odbijanje boli. Gubitak nekoga boli. Želja boli.
Sve zbunjuju te male stvari sa ljubavlju, ali u stvarnosti, ljubav je jedina stvar u svijetu koja odbija sve zlo i koja te uvijek iznova učini da se osjećaš dobro."

"Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje."
(Djevojka crvene kose)

"Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije..." (Ostrvo)

"Samo da ostane sam, bez obaveza, bez okova, bez prikovanosti za ovu stijenu što ga pritiskuje. On nije maslina što se cijelog života ne makne s mjesta na koje je sudbinom određena, već čovjek koji nigdje ne smije da pusti korijenje."

"Moje sjećanje počinje trenutkom kada sam se probudio u potpunom mraku s rukom na tudjoj ruci. Osjećam da je mekana, ženska. Ne smijem da se pomaknem, a znam da je i ona budna, ili se tek probudila.Čitavu vječnost traje, a moja se ruka ne odvaja od tople mišice, niti se mišica izmiče. Uzbudjuje me meka put i nemirno bilo. A ruke miruju zaprepaštene, ne usudjuju se ni da se rastave, ni da se traže. Našle su se i ćute. Udišem jak miris sijena , i miris kose sličan sijenu, čujem kako noć huči, i njen dah čujem, i nerazumljiv šapat jedva glasniji od daha, ne znam da vrijeme prolazi, da noć što nas je spojila prolazi , a kad se neka ruka pomakla osamostaljena, ne slušajući strah, prenio se u mene njen nezadržljiv drhtaj, postao naš jedini život, odvojio nas iz te noći, potirući i nas, i obzir, opreznost, ustručavanje, razum, i ostavio samo dvije vrele želje, lude od sreće što su se našle u toj mračnoj noći."

(Tišine)

"A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica jenestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijeniloga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nijenarocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me tolikoiznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kaoda je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivsi se preda mnom, otkrivsi se prvi putpred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan sto sam makar na nesto u drugomcovjeku naisao prvi put, i samo radi mene.

(Tvrdjava)

"Zaslužila je bolju sreću, ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj što ima, sve što je sanjala da će imati, ljubav, nježnost, sigurnost, štit. To mi je pomoć, ti njeni djevojački snovi, još me sniva željenog. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku pređu, tanju od paučine, i kad čovjek iz snova postane
ono što sam ja ove noći, jadan i unižen? Svi ljudski snovi tako počinju i tako propadaju. Zastaće, preneražena. Više nema ništa, čak ni varke."

(Tvrđava)