"Nesreće su nas izdijelile, živimo svako za sebe. Zid naših nevolja je između nas. I sjećanje na ono što je bilo, i što bi moglo da bude da nije ovako bilo, jer, začudo, najviše mislimo o prošlosti. Samo kad naiđe bol ne mislimo ni na šta, nesrećni smo i ogorčeni, i znamo samo za taj trenutak muke. Svako otpati svoje sam."

(Tišine)

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Ne plači i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.

Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?*

(Derviš i smrt)

Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?

Tvrđava

Čitao sam mnogo, oduvijek, od najranijeg djetinjstva, divne maštovite, humane Andersenove bajke, Zmaj-Jovine srdačne i jednostavne pjesme, uzbudljive romane Karla Maja, prekrasne, tople pripovijetke Laze Lazarevića, potresne romane Čarlsa Dikensa; sve što je odgovaralo djetinjem i mladićkom uzrastu. To je bila neutoljiva glad; često me je zora zaticala s knjigom.

(Sjećanja)

Otkrio sam je kao čudo, zaprepastio se i ostao u nedoumici: držao sam je u zagrljaju, a ne znam da li me je zapamtila, da li me je primijetila čak? A možda je to samo ženski hir, način da je natjeram da je razrješavam i nije pogriješila ako je to htjela.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od raspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom kršu.

Ja ne čekam sreću,- rekao je smiješeći se.
Zaista?
Zaista. Imam je.
U čemu je?
U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.