Kosa mu je od zlata, i glas mu je od mekih šapata, i lice mu je čisto i mršavo, i oči drsko djetinje, i više nije važno šta je pričao ni šta mu se događalo, već što se ona otima iz sebe i potire godine i život za koji je mislila da ga je prihvatila kao svoj jedini, i sa strahom diže brane koje je s mukom podigla u sebi, sa strahom, da bujica ne odnese sve što je građeno, a opet sa slašću, da se oživi trenutak prošlasti. Svejedno šta će poslije biti, jer neće 'biti ništa, avaj, ništa biti neće, sve će ostati kako jest, ali je bar otvorila prozor u ono što je bilo. I sluša samo njegov glas, tih je i muški nježan, strast drhti u njemu sakrivena, otvara je svu do korijena, ne može više da se sakupi i vrati, vraćanje bi bila muka gora od smrti, on ne priča ono što ostali čuju već ono što ona zna, i samo je to lijepo, i samo je to važno, ni za što ga više ne bi dala, ni s čim ga sad ne bi zamijenila, i sve ih ona izdvaja i briše, samo on je s njom, i samo njoj govori."

Magla i Mjesečina