"Moje sjećanje počinje trenutkom kada sam se probudio u potpunom mraku s rukom na tudjoj ruci. Osjećam da je mekana, ženska. Ne smijem da se pomaknem, a znam da je i ona budna, ili se tek probudila.Čitavu vječnost traje, a moja se ruka ne odvaja od tople mišice, niti se mišica izmiče. Uzbudjuje me meka put i nemirno bilo. A ruke miruju zaprepaštene, ne usudjuju se ni da se rastave, ni da se traže. Našle su se i ćute. Udišem jak miris sijena , i miris kose sličan sijenu, čujem kako noć huči, i njen dah čujem, i nerazumljiv šapat jedva glasniji od daha, ne znam da vrijeme prolazi, da noć što nas je spojila prolazi , a kad se neka ruka pomakla osamostaljena, ne slušajući strah, prenio se u mene njen nezadržljiv drhtaj, postao naš jedini život, odvojio nas iz te noći, potirući i nas, i obzir, opreznost, ustručavanje, razum, i ostavio samo dvije vrele želje, lude od sreće što su se našle u toj mračnoj noći."

(Tišine)