"Nasmijala se. Smijeh joj je neprijatan, gorak i taman. U tom smijehu je iskustvo koje se nije željelo. Mnoga znanja o životu i malo očekivanja.
Lila - mrtvi nišan našeg ranijeg života. Jedini živi svjedok, a neće, ne može to da bude. Iznevjerila je i sebe i mene. Ne može da bude utočište ni zaklon ni veza, sve se prekinulo, ne postoji. Nije ona kriva. Krivice nema, postoji prekid, postoji nenastavljanje, postoji smrt. I život iznad toga, i poslije toga.
Zbogom, lasice, Glupo je dozivati uspomene. Tebe više nema, a ovu ženu ne poznajem. Ni ti mene, sigurno, više ne poznaješ."

(Tišine)