"Uvijek sam znao da ću je pronaći kad se vratim, ne da obnovim ljubav, već da obnovim nježnost. I ona je bila lasica, Kola Brenjon, vitka i gipka, lijepa i mila, i šta sve ne bi mogli reći o djevojci koju smo voljeli, znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša."