"Primam ono što jeste, čulima, ne dublje, kao boju, miris, šum, srećan što mogu da gledam i slušam, nizašto, oslobođen obaveze da mislim oprezom. Navikavam čula da žive slobodno, bez prezanja. Ne dublje, čulima, ne drukčije, velika je prednost ne praviti kombinacije, ne strahom koga više nisam svjestan, ali koji je sigurno postao moj skriveni orijentir, tajna libela negdje je u meni, uvijek živa, ne drukčije, ne smislom ispod viđenja. Ne bojim se tog potkožnog smisla, samo mi ne treba, još, dovoljne su i vode koje se vide, zašto tragati za ponornicama? Ne osjećam potrebu za mučenjem, oslobodiću ga se ako naiđe i sjenka njegova, svoje gubitke pretvoriću u svetotajne žrtve i, s vremena na vrijeme, okadiću ih tamjanom tihog sjećanja, ne dublje, ne teže, mogle bi da postanu nepodnošljiv bol."

(Tišine)